Radoznalost je ubila mačku... ili možda nije

Priča "Radoznalost je ubila mačku... ili možda nije" je svojevremeno bila odabrana na konkursu "Vrane dolaze" za istoimenu zbirku a našla se u mojoj prvoj zbirci priča "Carstvo reči".



Od: Ivana.Todor
Kome: Ana.Mitar
Naslov: Pozdrav
Datum: 25 02 2011 u 10:03

Draga Ana,
Nadam se da proveravaš mejlove i da ćeš ovo pročitati. Nikad me niko nije razumeo tako dobro kao ti i ovo ne može da čeka tvoj povratak, treba mi savet... Odmah. Znaš da je radoznalost prokletstvo?
Nisam htela, ali mi đavo, ipak, nije dao mira. Čitala sam neku glupu ispovest prevarene žene i prepoznala simptome. Nisam trebala, znam da nisam, ali sam ipak pročešljala poruke u Draganovom telefonu. U zadnje vreme ga ne ispušta iz ruku, sumnjala sam i pomislila kako je bolje znati... Oh, kako sam se samo prevarila. Nije bolje. Ovo je hiljadu puta gore.
Našla sam hrpu poruka od neke Drage… i razmišljam koju Dragu poznajem. Ni jednu. Čak ni među koleginicama nema Dragu. A možda se ni ne zove tako...
Ne znam šta da radim. Da ga pitam? Šta misliš?
Nadam se da ćeš mi odgovoriti pre nego što poludim.
Podravljam te 
Tvoja Ivana.

~*~

Maj 2015

 „Ivana... uvek si bila tako dobro dete,“ reče i potapša me staračkom rukom, zahvalno, po nadlanici. „Ne znam odakle ti snaga za te posete. Bog mi je svedok da bih htela videti moje dete. Makar još samo jednom, ali plašim se da to više nije moje dete. To nije dete koje sam othranila.“
„Teta Daro, to je još uvek naša Ana,” pokušala sam je uveriti, „samo je malo izgubljena. To je sve.“
„Idi ti... ja ne mogu,“ dala mi je očekivani odgovor, uz odmahivanje glave. „Ne mogu. Ne znam da li ću ikad moći.“
Nisam mogla ni ja, ali morala sam. Morala sam je još samo jednom zateći pri svesti. Morala sam joj još nešto reći.

~*~

Od: Ana.Mitar
Kome: Ivana.Todor
Naslov: Re:Pozdrav
Datum:  25 02 2011 u 22:51

Draga Ivana,
Žao mi je što upravo sada, kada sam ti najpotrebnija nisam pored tebe, ali zato nastavi da mi pišeš. Znam kakva si. Uvek sve gušiš u sebi. Barem ovako to izbaci napolje. Razumem razloge tvoje zabrinutosti i uzrujanosti. Koja žena ne bi bila, ali ako si našla poruke to još uvek ne znači da te vara. Možda je samo na putu da to učini. Razgovaraj sa njim. Možda još uvek nije kasno.
Pozz 
Tvoja Ana.

~*~

Maj 2015

Već duge tri godine dolazim na ovo turobno mesto, gde se razum ostavlja iza sebe... gde stvarnost ne postoji... gde svako živi u svom svetu. Dobro poznajem neke od likova koje srećem u zagušljivoj prostoriji sa rešetkama na prozorima.
Mršav čovek, dugačke, prosede brade, još uvek nekome drži kišobran, ali on ispod njega nikad ne stoji. Debeljuškasta žena je uvek okrenuta ka ćošku i desnom nogom klati, ali nikad ne šutne zid, iako to želi. Onog razgovorljivog dedice sa slamnatim šeširom nema već godinu dana, čini se da ga je brat, napokon, uzeo k sebi, ali zato crna raščupana kosa je tu. Sedi pored prozora i gleda bog zna gde... misli bog zna šta. Uvek, istog, praznog pogleda, ne primećuje svet oko sebe. Zatvorena u nekom svom lavirintu od misli traži izlaz iz mraka u koji se ukopala.

~*~

Od: Ivana.Todor
Kome: Ana.Mitar
Naslov: Poruka
Datum: 07 03 2011 u 08:16

Ana,
Ovo je poslednje što joj je poslao... stigla sam prepisati pre nego što je obrisao:
„Jedva čekam da se vratiš. Jedva čekam da ponovo uđem u tebe. Ostaviću je. Neće biti lako, znaš kakva je, ali moram. Ne mogu više da je gledam. Gadi mi se. Draga moja, od sledećeg meseca sam samo tvoj. Samo da se ovi jave.“
Izludeću Ana! Gutam tablete više ne znam ni koje a još manje koliko. Plašim se da ću nešto učiniti sebi, da će deca ostati bez majke ostavljena na milost ovom prevarantskom đubretu i njegovoj švalerki.
Mislim da ona ne živi ovde ili trenutno nije tu. I mislim da je shvatio da sam saznala, obrisao je sve poruke... i da li me ona poznaje kad kaže da „znaš kakva je“? I ko treba da mu se javi?
Kad se vraćaš? Moram da te vidim. Treba mi tvoje rame za plakanje...
Pozdrav
Ivana

P.S. I on se meni ne gadi.

~*~

Maj 2015

„Nikako da je zateknem pri svesti,“ rekoh bolničaru koji me je sproveo do moje prijateljice, sada samo blede senke one razigrane prelepe devojke za kojom se svako muško u gradu osvrtalo.
„Čuje ona sve oko sebe, samo se pravi da ne čuje, zar ne Malena,“ reče podrugljivo, momak kratko ošišane kose sa zubima poput češlja i nije mi se dopao ton kojim je to rekao. Moja prijateljica nije marila, njen prazan pogled je govorio da nije u pravu. Kad bi joj se tako obratio pre pet godina, žučno bi reagovala. Uvek se borila za sebe. Ceo život sam to pokušavala naučiti od nje i mislim da sam napokon savladala lekciju iz samopoštovanja.
„Ovaj je neki novi?“ zapitala sam se. Od nje nisam očekivala odgovor. Njena prisebnost je bila povremena i veoma kratka a mene je medicinsko osoblje informisalo o svakom trenutku ma kako on kratak bio. Nisu imali koga drugog, svi su je se odrekli. Porodica, bliža i dalja, svi prijatelji i poznanici, niko više ne mari za jadnu Anu. Jedino joj još uvek ja dolazim. Ja koja imam najmanje a ipak najviše razloga za to.
„Bila sam kod tvoje mame. Uostalom, kao i uvek pre nego što dođem. Drži se, znaš kakva je, frizura, manikir i neizostavni crveni ruž. Mislim da je prebolela čika Stojana.“
Čika Stojan je bio njen očuh. Njen tata se ubio i mama joj se brzo preudala. Taj dobrodušni zanatlija se uvek prema njoj ponašao kao rođeni tata. Volele smo da sedimo sa njim u njegovoj radionici i gledamo kako popravlja satove.
„Prošli put mi je još uvek delovala pogubljeno, ali sada je bila u elementu. Ponovo gunđa na komšijsku decu.“ Nastavila sam priču o njenoj mami, koja ju nije videla od suđenja.

~*~

Od: Ana.Mitar
Kome: Ivana.Todor
Naslov: Re: Poruka
Datum:  07 03 2011 u 23:17

Ivana,
A zašto ga jednostavno ne ostaviš. Nije da nemaš kud. Nije da nemaš sredstava. Očigledno je da je vaš brak slomljen. Ne voli te više. Da li želiš ceo svoj život provesti bez ljubavi. Ostavi ga!
Vidimo se uskoro... izdrži, samo izdrži i razmisli o ovome što sam ti napisala.
Pozz 
Ana

~*~

Maj 2015

„Sećaš se kako smo se upoznale?“ započela sam razgovor. „Kako si me branila od onog snagatora Zorana. Kako si ga ono zvala?“ pokušala sam se setiti, „Pišljivko?“ setih se i odjednom neočekivani titraj osmeha se pojavi na licu moje prijateljice.
Godinama čekam bilo kakvu reakciju. Posle svih priča koje sam joj ispričala tokom svojih poseta, upravo ova, koja seže trideset godina unazad, do dana kad smo se upoznale je napokon izazvala reakciju kod nje. Nisam stala i nastavila sam sa prepričavanjem kako se suprotstavila lokalnom grubijanu.
„...i umesto da obe pobegnemo, samo si ga šutnula u jaja, lupila kolenom u nos, pljunula na njega i rekla da ćeš ga prebiti ako samo zucne bratu.“ Nasmejala sam se prisetivši se detinjstva, te bezbrižnosti, kad ti se najmanji problemi čine velikim kao kuća, „kao da bi se Pišljivko nekome pohvalio da ga je prebila devojčica od petnaest kila.“
Da, od tog dana smo postale najbolje prijateljice. Od tog dana sam htela biti kao ona, snažna i hrabra a sada želim samo da vidim njen pogled, da vidim kako njene oči gledaju u moje.

~*~

Od: Ivana.Todor
Kome: Ana.Mitar
Naslov: Našla sam ih
Datum: 10 05 2011 u 03:29

Ana,
Hvala ti za razgovor, pomogao mi je, ali nisi bila u pravu... to što se kune da je  gotovo i da ga ona neće, to ne znači da je prestao da švrlja.
Pratila sam ga.
Našli su se u hotelu. Hotelu! Čak ni kad smo išli na more nije hteo u hotel, jer bože moj, skupo, ali sada kad treba da tuca neku fuficu, nije skupo.
Sledeći put ima da im upadnem u sobu i... i... i... Ne znam šta bih učinila, zaista ne znam. Najverovatnije ništa. Samo osramotila sebe.
Ali pratiću ga, pratiću ga i sledeći put... od mene se neće sakriti. Saznaću ko je. Moram da znam.
Pozdrav
Ivana

~*~

Maj 2015

„A tebi lepo ovde, zar ne?“ rekoh kroz uzdah. „Ni ne znaš kakvu sam ti uslugu učinila.“
I napokon, evo ga pogled, direktno iz njenih plavih očiju u moje zelene. Čekam ga još od one kišne majske noći. „Čini se, da je bolničar, ipak, u pravu.“

~*~

Od: Ana.Mitar
Kome: Ivana.Todor
Naslov: Re: Našla sam ih
Datum: 10 05 2011 u 07:01

Ivana,
Sada već znaš?
Moramo da razgovaramo o ovome, pre nego što napraviš neku glupost.
Pozz 
Ana

~*~

Maj 2015

„Dužna sam ti odgovor, draga moja. Još uvek ti nisam odgovorila na tvoj poslednji mejl. Da, sada znam da si to bila ti. Šta više, bila sam te noći  sa vama u sobi.“ Razrogačene oči moje prijateljice su govorile da imam njenu punu pažnju. „Da Ana, to sam bila ja. Ja sam vas drogirala. Ja sam mu prerezala grkljan. Ja sam tebi prerezala vene na rukama. Ja sam inscenirala sve. Kad si domaćica i imaš previše vremena za čitanje krimića, pokupiš stvar ili dve.“
U tom trenutku, je moja nekada davno najbolja prijateljica, moja svetica, moj idol, počela da se njiše na stolici, pokušavajući da ustane i skoči na mene, ali vezana je, uvek je vezana.
„I znaš šta, Ana? Nikad se nisam osećala bolje nego kad se vaša krv razlila po krevetu.“ Zaglušila je moje poslednje reči vrištanjem i bolničar je brzo reagovao. Bila je blizu da se iščupa iz stolice i nasrne na mene.
„Dosta Ana“, govorio je dok se borio s njom. A grebala ga je, otimala se i sve vreme vikala „Ti...Ti...Ti...“
„Da, ja,“ pomislih.
„Nemojte biti grubi prema njoj,“ zamolila sam osoblje koje mu je priskočilo u pomoć. Trebalo je održati imidž žene koja je oprostila svojoj najboljoj prijateljici izdaju i ubistvo muža. Staložene i brižne majke, žrtve koju sam uspešno glumila sve ove godine.
„Šta ste joj pobogu rekli kad je tako reagovala?“ pitao je doktor.
„Samo sam se prisećala našeg detinjstva i dana kad smo se upoznale.“ Odgovorila sam. „Zoran Tubić, sa trećeg sprata, me je jednom prilikom bacio u kontejner iza naše zgrade a ona ga je napala i spasla me. Posle mu je ubila i oderala mačku.“ Nasmejala sam se u sebi prisetivši se kako je mačka skvičala dok sam joj derala kožu, ali kao dežurna opasnica iz kraja uvek je pričala da je to ona učinila. Uvek se volela kititi tuđim perjem. Sad će se doživotno kititi mojim perjem.
„Da, eto, kako završe deca koja maltretiraju životinje. Školski primer,“ reče doktor pokazavši na vrata koja su se zatvorila a napokon sam i ja u stanju da zatvorim ovo poglavlje u svom životu.

Autor: Dana Hill
Fotografija: pixabay.com

Zemlja nade 11