Srećna budućnost

Priča Srećna budućnost je uvrštena u najlepša ostvarenja sa XIV konkursa za najkraću kratku priču i objavljena u zborniku Fosilni zapis IK "Alma". Takođe je uvrštena i u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.


Usporeno, kao ponovljeni snimak, Budućnost je prošetala pored mene ni ne primećujući me. Kao da nisam vredan njenog pogleda, kao da nikad nisam postojao u njenoj tužnoj prošlosti, kao da to nisam mogao biti ja koji je sada za ruku vodi. Ne i nisam je vredan. Kukavice koje beže od sreće ne zaslužuju Budućnost, ne onu srećnu. Ono što zaslužuju je da iz prvog reda gledaju kako je njihova Budućnost razdragana i zadovoljna i da znaju da je mogla biti njihova da su imali dovoljno hrabrosti priznati svoja osećanja, ne samo njoj već i sebi. Lekcija je naučena a nova prilika umalo izgubljena u čežnji za onim što je moglo biti.
Pogledao sam moju Sadašnjost i napokon shvatio, ona je moja srećna Budućnost a ne ona tužna Prošlost. Hvatam je za ruku i ne puštam, jer druga šansa se iz ruku ne ispušta, ne ako imaš dovoljno sreće da je dobiješ a dovoljno pameti da je zadržiš. 

Autor Dana Hill
Fotografija: sarova-bullhotel.com

Čekanje

Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.


Svi u selu znaju baku Maru, zamišljenu staricu, koja po cele dane sedi pored prozora i posmatra ulicu. Ili se, barem, prolaznicima tako čini. Svi redom joj se javljaju, od onih najmlađih, do onih najstarijih. Starica ih sve isprati pogledom, mahne im i razmeni s njima par reči, obično o vremenu i zdravlju. Šta će drugo da je pitaju ako ne, „Kako zdravlje, baka Maro?“
„Sluša za sad“, obično odgovara, pa se vraća svojim mislima, bolje reći sećanjima, jer joj je još samo to ostalo. 
Deca su odavno otišla a pre tri godine je i njen Toma umro i od tada joj se život sveo na sedenje pored prozora. Nema više volje da kuva samo za sebe a ne trebaju joj ni kokoške a krave još manje. Komšinica dođe svakog dana oko pola dva da je obiđe i donese joj nešto kuvano. Milan, njen sin, ju je zadužio da se brine o njoj a Smiljka, dobra duša kakva je uvek bila, nikad mu ništa nije odbila, tako ni ovo. 
„Brinula bih se ja o vama i bez nadnice, ali znate, baka Maro, svaki dinar dobro dođe.” Nekako je uvek mislila da će joj ona biti snajka. Kao deca su bili nerazdvojni, ali Milan se zaljubio u umetnicu i ostao u gradu. Dođe sin, nije da je neobiđe. Svakih par meseci dođe sa porodicom, ali samo preko vikenda. Unucima je dosadno na selu. Ovde nema interneta a i televizija ima samo dva kanala a snajki je sve prljavo i smrdi. Trudi se da to sakrije, ali oči govore ono što usta ne žele. 
Svoju mezimicu, Milicu, nije videla celih petnaest godina. Pošalje joj po razglednicu sa svojih putovanja. Ima ih baka punu vitrinu, jedna šarenija od druge. Ali i razglednice su se zadnjih godina proredile, kao i telefonski pozivi. Sada zove samo jednom mesečno i uvek je u nekoj žurbi i priča o stvarima koje majka ne razume, ali je dovoljno da joj čuje glas i da zna da joj je dete dobro u onom velikom svetu. Zadnji poziv je zabrinuo baku Maru, Milica je pomenula neke kontrole. Kaže, „Majko, nije ništa ozbiljno, samo rutinska provera.“ I njena sestra je išla na rutinske provere kad je napipala kvržicu, tada je bila u istim godinama kao i njena Milica sada a njene sestre već odavno nema. Pokušala je da razgovara o tome i sa Milanom, i sa Smiljkom, ali svi joj govore istu stvar, „ne brini se majko.“ 
Kako majka da ne brine? To joj je posao od trena kad se dete rodi, da brine o njemu i umesto njega.
Otresla je starica teške misli i staračkom rukom obrisala suze, te se zavalila na mekani jastuk, koji je još kao devojka za udaju izvezla, i pokušala utehu naći u prošlosti, u onom srećnom i ispunjenom životu koji je nekada davno vodila, ostavljajući tužnu i praznu sadašnjost, ona, na žalost, nigde neće pobeći. Jedino ako joj Bog, napokon, usliši molitve i odvede je Tomi. Tamo je njeno mesto, kraj njega, tamo se više neće brinuti, niti nikome brige zadavati. 
Doživeti duboku starost je blagoslov, ali posmatrati život kako se prazni, kako svi iz njega odlaze je prokletstvo koje se svodi na životarenje i čekanje smrti.

Autor Dana Hill
Fotografija yourshot.nationalgeographic.com/photos/1975027/

Vreme je...


Slušaj! 
Slušaj, gluvi čoveče što Ti voda šapuće. 
osluhni što Ti talasi govore 
Ne kotrlja se kamenje samo zato što ih struja nosi.

Gledaj!
Gledaj, slepi čoveče što Ti lišće pokazuje,
dok po mrtvim krošnjama pleše.
Ne njišu se grane samo zato što ih vetar pokreće.

Oseti!
Oseti čoveče, došlo je vreme promene.
Ili ćeš se Ti promeniti ili će se sve oko tebe promeniti
a Ti ćeš u ništavilo nestati. 

Autor Dana Hill
Fotografija nocamels.com

Zemlja nade 11