Sreća na vratima

Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.



Uporno kucanje dovuče me do vrata, otvorim ih, kad tamo, nasmejana neznanka. Nešto mi poznato na njoj, al' ne znam šta. 
„Dobar dan,“ pozdravi me Ona.
„Dobar dan,“ odgovorim ja.
„Mogu li da uđem?“ zatraži ljubazno.
„Izvinite, a ko ste vi?“ upitam zbunjeno.
„Zar me ne prepoznajete?“ nasmeje se radosno. „Često me dozivate, mislila sam da me poznajete. Ja sam Sreća i evo me tu sam.“
Sklonim se i pustim je unutra, ko još ostavlja Sreću da čeka pred vratima.
„Imam nekoliko uslova,“ počne ona poslovno, „ako želite da ostanem moraćete da ih ispunite... Kao prvo i najvažnije, moraćete, znatno više da se smejete. Svet ne voli namrgođene ljude,“ počne Ona svoje nabrajanje. „Kao drugo, nema više prigovora na vreme. Bila kiša ili sneg, vrućina ili mraz, morate prihvatiti da će njih biti i bez vas. Nema razloga da se proklinje magla, to je najobičnija prirodna pojava. Zatim, nema više psovanja na saobraćaj, svako negde žuri kao i vi, što ne znači da svi morate biti ljuti, bitno je stići do odredišta, manje je bitna brzina. Kao sledeći moj zahtev je da ne odbijate male znakove pažnje, tuđe osmehe i komplimente, nisu svi dvolični i neki od njih su, zaista, iskreni. Zatim, sledeći moj zahtev je, da prigrlite promene koje se u životu jave. Dalje htela bih da se više nadate, više verujete u sebe i druge...“ nastavi Ona sa nabrajanjem. „Da li me slušate?“ primeti oštro moje trenutno odsustvo.
„Da, naravno da slušam.“ 
„Neću više da vas zamaram, sve vam ovde piše,“ izvadi neki dokument iz torbe i stavi ga pred mene. „Najbitniji od svih mojih zahteva je da otvorite svoje srce, u njemu se krije ključ istinske Sreće.“
„Da li se slažete sa svim nabrojanim, ako da, onda ovde potpišite.“ Ponudi mi zlatnu olovku a ja se zagledam u poznate mi crte i prepoznam na njoj svoje lice, drugačije, bezbrižnije i srećnije, ali moje. „I nasmejte se, pobogu, živi ste i radujte se tome, sve ostalo će da prođe.“
U tom trenu me iz dremeža trgne uporna zvonjava na vratima i skočim na noge sva radosna... možda je Sreća na vratima.


Autor Dana Hill
Fotografija: astridle.deviantart.com

Pamet


Ponekad mi žao a ponekad drago
što pametniji nismo. 
Što u neznanju živimo 
a pred istinom žmurimo. 
Uostalom, 
ko još voli sa istinom u oči da se gleda,
ko je dovoljno jak 
da gleda i vidi...
razume i shvati...
Lakše je biti glup i slep.
Glupost ne boli
a slepilo od istine štiti.
Zato ne pričaj, mali čoveče,
žmuri, 
ne slušaj,
i nikako, ni u ludilu, 
nemoj da razmišljaš.
Dok ne misliš
srećan ćeš biti.
Znanje samo brige i nesreću donosi,
zato sva sreća po tebe
što pametniji nisi.

Autor Dana Hill
Fotografija rebellesociety.com

Čestitka


Praznici nam stižu i svi čekamo godinu novu
da nam pruži više sreće, zdravlja i radosti
od ove koja odlazi. 
I zato, prijatelji dragi,
nek su vam srećni, ne samo ovi praznici,
već i svi dani budući,
nek vam se ispune želje sve 
i plus još dve. 
Nek vas sve zdravlje služi, 
nek nikom ne ostanete dužni.
Čuvajte svoje najbliže 
i ne odbijajte pomoć nikome,
i radujte se životu pred vama
ne žaleći za onim iza vas.
Srećan vam Božić i godina nova
želi vam svima vaša Dana.

Autor Dana Hill
Fotografija preuzeta sa happyholidays2016.com

Odlomak iz 42. poglavlja

Odlomak iz 42. poglavlja romana Četiri elementa. 





Iako je napolju padao sneg, u malom vrtu je bilo sasvim prijatno. Krov, koji je napravljen od belog šatora, zadržavao je nestašne pahulje napolju a potrebnu toplinu je dala livada, na kojoj uvek vlada leto. Jednom prilikom mi je Rišar rekao, „mi nemamo potrebu za građenjem raskošnih hramova. Svaki travnjak, voćnjak, šuma, svako drvo je mesto za molitvu Njoj i ni jedna građevina se ne može porediti sa lepotama koje je Ona stvorila.” I bio je u pravu. Iako je zbog hladnoće i snega raširen šator i njime sakrivena raskošna krošnja jasena, mali park sa visokim zidovima od živice je jedan od lepših prirodnih hramova, sa najlepšom oltarnom freskom - otvorenim vratima Majčine livade. Bakina tetka Lilien je pokušala naslikati prizor otvorenih vrata livade, sa svim njenim zelenim nijansama i raznobojnim cvetovima u pozadini. Nalazi se u zapadnom krilu i mislim da je to jedna od njenih boljih slika, ali ipak nije uspela preneti na nju ono najdragocenije, livadinu toplinu i mir zahvaljujući kojima sam i ja uspela zadržati preko potrebnu pribranost tokom cele ceremonije.

Čim sam stupila u mali vrt, nakon samo jednog pogleda na okupljeni svet počelo je znojenje dlanova, ubrzan rad srca i prilično glasno lupanje zemljinog dum. 

Iako većinu prisutnih nisam poznavala, prepoznala sam nekoliko ljudi među okupljenima. Bila je tu Sofija i gospodin Larok a u prvom redu su svoja mesta zauzela po dva najbliža srodnika svakog usnulog. Zajedno su držali jednu sveću a u sredini, nasuprot mene, su bili Demi i Tomas. 

Ceremoniju je započeo Rišar, moleći se Majci za milost svoje dece a onda je prešao na molitvu za prvog usnulog, koju sam ja dopunila na način kako smo uvežbali. Kada je trebala uslediti molitva za Geju, moje ruke su počele podrhtavati, glasnice se stegnule a oči zasuzile. Osetila sam Rišarovu ruku na leđima, kojom mi je dodao malo snage i smirenosti za nastavak ceremonije.

„Blažena Majko svih Majki, Tvoja deca se mole da im pružiš utehu u vreme tuge zbog gubitka krvi Tvoje krvi. Nosioca Tvoje svetlosti kojom je vodila svoju decu,” počeo je Rišar a ja sam u grudima osetila svu težinu izgovorenih reči.

„Majko, primi dušu Geje Beatrix Lisicki Telus, ćerku Jozefine i Georga, sestru Majke Liliane Ivon Telus, majku Demetrije Georgijane Lisicki Telus i supruge Tomasa Lisickog. Za njenu dušu se mole svi njeni bližnji i neka je k tebi vodi svetlost ove sveće,” izrekla sam otežalim glasom a sveću koju su držali Tomas i Demi upalila sam prenoseći plamen sa jedne od četiri sveće koje su gorele u ćošku vrta.

Jedini ukras u malom vrtu je crni svećnjak postavljen s desne strane vrata u kom su gorele četiri visoke bele sveće. Na svakoj je bio utisnut jedan od simbola četiri elementa a ja sam plamen prenosila sa sveće sa spiralom u obliku plamena.

Svi okupljeni su posle paljenja sveće izgovorili tiho, „blagoslovena Majko svih Majki, primi Gejinu dušu k sebi.”

Molitva za Geju bila je poslednja i nakon nje je Rišar sa ostalima izgovorio molitvu Majci, posle koje sam se povukla na livadu a za mnom su pošli plamičci svih upaljenih sveća, sleteli na moj dlan i kad je Rišar zatvorio vrata Majčine livade, ugasili se.



Autor Dana Hill
Fotografije: pixgood.com i 7-themes.com

Ožiljak na duši

Priča je objavljena u magazinu Moja priča a takođe je uvrštena i u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.

...I dok imam moje anđele

ovaj svet mi ništa ne može...

Pevao je baršunasti glas dobro mi poznate reči pesme... moje pesme... naše pesme, i probudio sećanja. Sada. Upravo sada, kad posle toliko vremena treba da se sretnem s njim.

..*..

Tišinu sparne letnje noći narušio je zvuk klavira i nežnom melodijom me dozvao u dnevnu sobu. Sedeo je na klupici i jednom rukom vešto prstima prelazio po dirkama klavira dok je drugom ljuljuškao našu tromesečnu kći. Našeg malog anđela. Našu Anđelu.

„Vidi šta smo sad učinili. Probudili smo mamu,“ rekao je mekanim glasom, onim koji je uvek bio rezervisan samo za nju.

„Prelepa melodija. Dosad je nisam čula.“

„Ako jednom postane hit, kako ću ljudima objasniti da je nastala zahvaljujući punoj peleni?“ pitao je umiljato Anđelu.

„Nije valjda da se najzad...“ Odahnula sam jer smo se danima mučili sa njenim grčevima.

..*..

„I tako, dok sam prepovijao moju kći pevušio sam joj... tatin mali anđeo se ukakio, da to u pelenu ne stane..., zapevušio je reči na melodiju ’Anđeli’ i to je radio tokom svakog intervjua kad bi ga pitali kako je nastala pesma, i uvek bi pokupio simpatije prisutnih uz neizostavni aplauz i smeh.

Naravno da je napisao drugi tekst za pesmu, koja ga je vinula u muzička nebesa, samo da bi se sa njih survao u ovisničke dubine iz kojih se još uvek pokušava iskobeljati.

..*..

Na radiju se pesma odavno završila, kao i reklamni blok, vesti, sportski pregled i vremenska prognoza a ja sam još uvek sedela u kolima na parkingu i češkala ožiljak na desnom ramenu i pokušavala u prisećanju na neka srećna vremena naći razlog da uđem unutra i odem na dogovorenu terapiju.

U retrovizoru sam našla nekada davno lepo lice, sada umorno i tužno, i namestila sam maramu vezanu oko vrata. Zadnjih godina veoma pažljivo biram gornji deo odeće. Tokom zimskih meseci rol-kragne i rolke su moji najbolji prijatelji, ali sada je već bilo toplo, košulja je sakrila a plava marama sprečavala ružan ožiljak da izviri i pokaže se radoznalim pogledima, koji uvek, kao lešinari, jedva čekaju da se to desi.

Duboko sam uzdahnula i izašla iz auta i ušla u sivu zgradu.

Prijemnica... nezaobilazni radoznali pogledi koji ubadaju u potiljak... lekar sa kozjom bradicom koji me je podsetio na profesora filozofije iz davnih gimnazijskih dana... dugačak hodnik a onda On.

On - senka čoveka mog života, čoveka kog sam volela, pored kojeg sam se osećala živom a koji mi je uništio život i umalo ga oduzeo.

„Hvala što si došla,“ rekao je tiho umesto pozdrava. Posegnuo je za mojom rukom, ali izbegla sam ga, isto kao što sam izbegavala i susret sa njegovim prodornim plavim očima, koje sam jednom davno volela.

„Smršao je,“ zaključila sam. Bio je obučen u sivu trenerku koju sam mu pre par godina poklonila za rođendan. Sada je visila na njemu a sećam se dana kad mu je bila tesna.

„Kako je Anđela?“

„Dobro,“ odgovorila sam i sela na jednu od dve stolice postavljene na sred prostorije.

Doktor je počeo terapiju i govorio o tome kako napreduje njegovo lečenje, kako je ostao duže od vremena na koje je osuđen. U njegovo ime se zahvalio što nisam podigla optužnicu koja bi, po njegovom mišljenju, usporila njegov oporavak i to je dobri doktor pripisao mom zdravom razumu, ali On zna, sigurno zna da je jedini razlog tome naša kći a ne on.

Prvi je reč dobio moj, još uvek, suprug i počeo je govoriti o tome kako mu je žao, kako, tada, nije bio svestan svojih postupaka, kako želi da se promeni, a u meni je neki glas uporno ponavljao, „izlazi odavde, izlazi odmah.“

Strahovala sam od ove terapije i susreta sa njima. Plašila sam se da bih mogla zaboraviti na sav bol koji mi je naneo i oprostiti mu a to onda ne bih sebi oprostila. I dok sam tamo sedela i slušala taj poznati glas kako me moli za oproštaj, na jedan tren sam pomislila da bih mu možda i mogla oprostiti... a onda je odjednom ledeni osećaj prostrujao mojom kičmom. Verovatno je neki ton u njegovom glasu to prouzrokovao i probudio nemilo sećanje na režanje koje se krije iza tog baršunastog glasa. Glas upozorenja je u mojoj glavi ponovo počeo moliti za beg, i postajao je sve glasniji.

Završio je. Tužnim očima je molećivo tražio moj pogled a mene je rana počela da svrbi i odolevala sam želji da je dodirnem.

„Na vama je red da kažete vašem mužu kako se vi osećate,“ rekao je doktor i pošto nisam odmah progovorila ohrabrio me je, „kažite mu koliko vas je povredio.“ Ćutala sam. „Pokušajte mu objasniti koliko vas je povredio,“ navaljivao je doktor.

„Koliko me je povredio,“ ponovila sam tiho, ravno, i najzad počešala ožiljak a onda odvezala maramu i ogolila desno rame i pokazala ožiljke koje skrivam.

Ožiljke od zverskih ujeda, grebanja, čupanja moje kože, mojih tetiva, mojih mišića. Protežu se od vrata po rame i napred sve do desne bradavice čineći nepravilan, ružan, bolan trokut sa još bolnijim i još ružnijim sećanjima koja sam uporno potiskivala a koja su sada isplivala na površinu.

Kad su me dovezli, doktor u hitnoj je mislio da me je napao pas, tek posle su shvatili da je to napravio moj muž. Oporavak je trajao dugo a onaj psihički još nije ni počeo.

Glas u meni je zanemeo i ja sam najzad progovorila. „Sreća što mi je đavo seo na desno rame a ne na levo, inače ne bi imao od koga da tražiš oproštaj,“ protisnula sam dok je zgađeno gledao u izmreškanu kožu. „I sreća je što je seo meni na rame a ne Anđeli. Želiš da ti oprostim? Želiš da zaboravim? Dok imam ovaj podsetnik, neću biti u stanju da ti oprostim. Mnogo puta pre ovog si me svojim postupcima povredio, i uvek sam ti praštala. Jedna pesma, malo vremena samo za nas i sve je bilo zaboravljeno. Ovog puta neće biti tako. Bilo je potrebno da me povrediš i fizički kako bih najzad otvorila oči i videla kakav si zaista. Povodljivi slatkorečivac otrovnog srca.“ Suze su počele da naviru a poslednje što sam htela bilo je rasplakati se pred njim. „Uništio si sve što smo izgradili. Uništio si život sebi. Uništio si život meni, ali neću dozvoliti da uništiš život Anđeli.“ Na te reči je zaplakao. Kao malo dete je zario glavu u šake i zajecao.

Istrčala sam napolje. Srce je tuklo previše brzo, previše jako. Duša me je bolela. Bolela me je više od ožiljka na ramenu, jer najveći bol nam nanosi onaj kog smo istinski voleli, kojem smo verovali, ko nam je bio sve a onda je postao ništa, samo bolan podsetnik na srećna vremena.

 Autor Dana Hill

Fotografija tumblr.com

Muza II


To vam ode u sred posla, 
priča samo do pola završena, 
pesma samo naslov ima 
a ideja za roman u grubim skicama 
i ode ona, baš je briga. 
Nema je mesecima.
Šalje mi neke Muze pripravnice 
da na meni zanat bruse.
Posle, i njih povuče 
a meni samo prazna glava ostade.
Neka nervoza se u mene uvuče. 
Ne znam gde da nastavim, 
šta dalje da radim?
Čitam napisano 
i tražim smisao u skiciranom.

A onda, posle par meseci, 
evo je, kao avet uleti mi u san 
i oduzme dan, dva, tri, nije ni bitno. 
Diktira i viče "piši... piši... piši... 
što si bre smotana, moram kod Koelja."
A Dana piše li piše.
Pokušavam što više reči od moje Muze uzeti, 
što više ideja zapisati, 
da imam, ako ništa drugo, šta čitati
kad ode s Koeljom bestselere pisati.
"Boga mu Dano, jel’ ćemo raditi 
il’ ćeš se sve vreme žaliti? 
Vreme su reči ajde… piši."
Pozdrav ljudi,
odoh pisati, pre nego što će mi ova opet zbrisati.


Autor Dana Hill
Fografija: huffingtonpost.com

Praznična


Kad nam se Frodo u pohod do Mordora sprema, 
da nam još jednom nad planinom Usuda živce namešta.
Kad nam Kevina, kod kuće, na tavanu zaborave 
ili pak na aerodromu izgube.
Kad nam se koka-kolin Deda Mraz sa reklame smeška 
a Milena sa Draganom mu (njima) kafu kuva, 
tad znaš da je vreme praznika pred nama
i nadaš se, evo, biće snega, 
kakvi su to praznici bez njega, 
(u svakom božićnom filmu ga bar malo ima).
I onda okitimo jelku previše rano,
pa nam se do Božića sva oklembesi, i dosadi, pomalo, 
al’ šta ćemo kad to radi svako.
I čekamo ono vreme mira i porodične idile 
kao što je to u božićnom specijalu omiljene serije.
Puno poklona ispod jelke a na stolu blagostanje, 
i trčimo i zapinjemo 
da i mi savršene praznike imamo,
da nam kuća blista,
da nam deca budu zdrava i čista,
da na stolu ima svega i svačega,
i onog što mora, i onog što ne mora.
I sve bi to super bilo, 
kad bi život kao na reklami bio.
Al' onda praznici prođu i stvarnost nam na vrata kucne, 
i podseti nas na račune nesrećne,
koji su ovog puta malo veći, jer bože moj, 
cela kuća od lampica mesec dana svetli.
Al' bitno je da je Golum na svakom tv-kanalu 
(spoiler alert!) 
u planinu Usuda sa prstenom pao 
(još jedan spoilert alert!)
I da se Kevin sa porodicom sreo. 
Da su nam deca poklone (a i mi stariji) dobili,
da smo se svi par kila ugojili,
taman da ih sa okasnelim snegom istopimo dok okolo lopatamo,
a para ionako nikad nema dovoljno 

Srećni vam bili praznici
i ne zaboravite da život nije niti film niti reklama.

Autor: Dana Hill
Fotografija: bonderco.com

Srećna budućnost

Priča Srećna budućnost je uvrštena u najlepša ostvarenja sa XIV konkursa za najkraću kratku priču i objavljena u zborniku Fosilni zapis IK "Alma". Takođe je uvrštena i u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.


Usporeno, kao ponovljeni snimak, Budućnost je prošetala pored mene ni ne primećujući me. Kao da nisam vredan njenog pogleda, kao da nikad nisam postojao u njenoj tužnoj prošlosti, kao da to nisam mogao biti ja koji je sada za ruku vodi. Ne i nisam je vredan. Kukavice koje beže od sreće ne zaslužuju Budućnost, ne onu srećnu. Ono što zaslužuju je da iz prvog reda gledaju kako je njihova Budućnost razdragana i zadovoljna i da znaju da je mogla biti njihova da su imali dovoljno hrabrosti priznati svoja osećanja, ne samo njoj već i sebi. Lekcija je naučena a nova prilika umalo izgubljena u čežnji za onim što je moglo biti.
Pogledao sam moju Sadašnjost i napokon shvatio, ona je moja srećna Budućnost a ne ona tužna Prošlost. Hvatam je za ruku i ne puštam, jer druga šansa se iz ruku ne ispušta, ne ako imaš dovoljno sreće da je dobiješ a dovoljno pameti da je zadržiš. 

Autor Dana Hill
Fotografija: sarova-bullhotel.com

Čekanje

Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.


Svi u selu znaju baku Maru, zamišljenu staricu, koja po cele dane sedi pored prozora i posmatra ulicu. Ili se, barem, prolaznicima tako čini. Svi redom joj se javljaju, od onih najmlađih, do onih najstarijih. Starica ih sve isprati pogledom, mahne im i razmeni s njima par reči, obično o vremenu i zdravlju. Šta će drugo da je pitaju ako ne, „Kako zdravlje, baka Maro?“
„Sluša za sad“, obično odgovara, pa se vraća svojim mislima, bolje reći sećanjima, jer joj je još samo to ostalo. 
Deca su odavno otišla a pre tri godine je i njen Toma umro i od tada joj se život sveo na sedenje pored prozora. Nema više volje da kuva samo za sebe a ne trebaju joj ni kokoške a krave još manje. Komšinica dođe svakog dana oko pola dva da je obiđe i donese joj nešto kuvano. Milan, njen sin, ju je zadužio da se brine o njoj a Smiljka, dobra duša kakva je uvek bila, nikad mu ništa nije odbila, tako ni ovo. 
„Brinula bih se ja o vama i bez nadnice, ali znate, baka Maro, svaki dinar dobro dođe.” Nekako je uvek mislila da će joj ona biti snajka. Kao deca su bili nerazdvojni, ali Milan se zaljubio u umetnicu i ostao u gradu. Dođe sin, nije da je neobiđe. Svakih par meseci dođe sa porodicom, ali samo preko vikenda. Unucima je dosadno na selu. Ovde nema interneta a i televizija ima samo dva kanala a snajki je sve prljavo i smrdi. Trudi se da to sakrije, ali oči govore ono što usta ne žele. 
Svoju mezimicu, Milicu, nije videla celih petnaest godina. Pošalje joj po razglednicu sa svojih putovanja. Ima ih baka punu vitrinu, jedna šarenija od druge. Ali i razglednice su se zadnjih godina proredile, kao i telefonski pozivi. Sada zove samo jednom mesečno i uvek je u nekoj žurbi i priča o stvarima koje majka ne razume, ali je dovoljno da joj čuje glas i da zna da joj je dete dobro u onom velikom svetu. Zadnji poziv je zabrinuo baku Maru, Milica je pomenula neke kontrole. Kaže, „Majko, nije ništa ozbiljno, samo rutinska provera.“ I njena sestra je išla na rutinske provere kad je napipala kvržicu, tada je bila u istim godinama kao i njena Milica sada a njene sestre već odavno nema. Pokušala je da razgovara o tome i sa Milanom, i sa Smiljkom, ali svi joj govore istu stvar, „ne brini se majko.“ 
Kako majka da ne brine? To joj je posao od trena kad se dete rodi, da brine o njemu i umesto njega.
Otresla je starica teške misli i staračkom rukom obrisala suze, te se zavalila na mekani jastuk, koji je još kao devojka za udaju izvezla, i pokušala utehu naći u prošlosti, u onom srećnom i ispunjenom životu koji je nekada davno vodila, ostavljajući tužnu i praznu sadašnjost, ona, na žalost, nigde neće pobeći. Jedino ako joj Bog, napokon, usliši molitve i odvede je Tomi. Tamo je njeno mesto, kraj njega, tamo se više neće brinuti, niti nikome brige zadavati. 
Doživeti duboku starost je blagoslov, ali posmatrati život kako se prazni, kako svi iz njega odlaze je prokletstvo koje se svodi na životarenje i čekanje smrti.

Autor Dana Hill
Fotografija yourshot.nationalgeographic.com/photos/1975027/

Vreme je...


Slušaj! 
Slušaj, gluvi čoveče što Ti voda šapuće. 
osluhni što Ti talasi govore 
Ne kotrlja se kamenje samo zato što ih struja nosi.

Gledaj!
Gledaj, slepi čoveče što Ti lišće pokazuje,
dok po mrtvim krošnjama pleše.
Ne njišu se grane samo zato što ih vetar pokreće.

Oseti!
Oseti čoveče, došlo je vreme promene.
Ili ćeš se Ti promeniti ili će se sve oko tebe promeniti
a Ti ćeš u ništavilo nestati. 

Autor Dana Hill
Fotografija nocamels.com

Sunce




Dešava se, eto tako,
da nam i ružne dane
ulepša neko.
Osmeh i lepa reč,
i nije tako teško.
Kad se takvo čudo desi
trebali bi i mi
nekom se osmehnuti,
lepu reč uputiti
i kad bi svako
taj niz nastavio
svet bi nam svima lepši bio.
Ne bi bilo važno 
da li napolju sunce greje
ili sneg veje
lepotu sveta bi stvarali sami,
suncem našim unutrašnjim.
Svako od nas ga u sebi nosi
i nek' ne glumi oblak crni
što ga od ljudi skriva
već pokaže vedrinu duha svoga.
Zasijajmo jedni na druge
u ove dane crne
i dajmo sunce jedan drugom.
Nije teško
nekom se osmehnuti
i lepu reč uputiti,
pokušajmo,
neće nas mnogo koštati.


Autor Dana Hill
Fotografija smoggy-starlight.tumblr.com

Valcer života

Pesma posvećena mojim roditeljima, objavljena u Zborniku poezije i proze





Jedan korak nazad, dva mala u mestu,
naslanjam se leđima na sigurnu ruku Tvoju.
Jedan korak napred i dva sitna za njim,
zaplesali smo valcer života
usidreni u našu mirnu luku.

Guraš me napred i povlačiš nazad,
ne gledam kud idem, zato što verujem Ti.
Vodi nas ritam srca pod zvezdom ljubavi
napred ili nazad, bitno nije,
jer plešemo valcer života zajedno mi.

Jedan korak nazad, dva sitna u mestu
skoro sam pala kad Tvoja ruka iznenada nesta'.
Izgubljenog ritma bauljam okolo tražeći Te.
Hoću da stanem i nestanem,
ali ritam života ne pušta me.

Korake valcera znam, naučila sam,
a svetlo pozornice mi više ne treba,
šta će mi sad kad Tebe nema.
Jedan korak napred, dva mala za njim,
sve dok srce ritam udara
valcer sa životom moram plesati Sama.



Autor Daniela Vrškova a.k.a Dana Hill
Fotografija pirouettedanceacademy.com

Brazilska gibanica



Nedavno sam za ručak pravila gibanicu.
Proveren recept koji sam dobila od moje drugarice Danice. Pravila sam je do sada sto puta i svaki put je ispala odlična.
Kako to obično bude sa nama ženama, nikad se ne radi samo jedan posao, već „multitasking to the max“ - što bi rekao Džejmi Oliver. A kod mene je uvek tako. Uz kuvanje se kontrolišu i domaći zadaci, i uče pesmice, širi veš, sprema po kući, itd... Kad se vratim kući s posla ne znam šta pre a svako od ukućana traži svoj delić pažnje.
Tako je bilo i ovog puta, usput, dok se gibanica pekla, pomagala sam ćerki oko domaćeg zadatka iz geografije. Trebala je napraviti prezentaciju o jednoj državi a tema je bio Brazil. U totalnom zanosu šta napisati o ovoj divnoj zemlji fudbala a da ne bude samo o fudbalu, zaboravila sam na gibanicu.
Dok sam ja pregledala fotografije bogate flore i faune Brazila i birala sa njom one najbolje za prezentaciju, tražile tačnu površinu Amazonije i koje su to najvažnije industrijske grane Brazila i sve to prevodile na slovački, moja gibanica se pekla i pekla. Sve dok se miris reš pečene gibanice nije proširio kućom i podsetio me na nju.


Gibanica kao gibanica, nije imala razumevanja i nije sama rekla rerni, „isključi se, gotova sam“. Pocrnela je kao da se ceo dan sunčala na Kopakabani i prezentovana kao takva, odmah dobila ime "Brazilska gibanica".
Pojeli smo samo onaj najsvetliji deo a sa ostatkom se sutradan gostio čopor u dvorištu.
Sad, svaki put kad pravim gibanicu moji kažu, „ali mama samo neka ne bude opet ona brazilska“.
I to vam je, nažalost, istinita priča o "Brazilskoj gibanici".

Autor Dana Hill
Fotografije cucumis.org i skyscrapercity.com

P.S. Zaboravih napomenuti, za razliku od gibanice, prezentacija je dobila odličnu ocenu.

Pogrešna ruža

Klub umetnika Zvezdani kolodvor je u 3. broju časopisa za umetnost i kulturu objavio moju kratku priču Pogrešna ruža. Priča se nalazi na 109. strani. Takođe, priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.


Poznavao sam te oštre, ritmične, udarce potpetica kojima odzvanja dvorište svakog radnog dana u četiri i treskanje kapije, zato što je ne može zatvoriti, jer su joj obe ruke zauzete kesama iz prodavnice. Znam i da će u roku od samo par minuta posle toga dvorištem zamirisati ručak i da će uskoro snajka da vikne, „Milane, ‘oćeš ručati s nama?“ 
Od kad je mama umrla, snajka se brine o meni kao da sam još jedno njeno dete. Trudim se da joj olakšam najviše što mogu, ali ne prođe dan da, ako ništa drugo, ne pošalje devojčice sa kiflica ili nekim kolačima složenim na tanjiru.
Oduvek me je podsećala na moju majku, da li zbog okretnosti i spretnosti, uprkos neznatnom višku kilograma ili zbog zdravog i vedrog duha, uprkos činjenici da joj je muž a moj stariji brat prvoklasni idiot koji ne ume da ceni ono što ima. Ulovio ju je još u drugom srednje i nije je pustio čak ni kad ga je nakon veridbe, sa stomakom do zuba, zatekla u klinču sa komšinicom Rosom. Molio je, preklinjao, puzao, sve dok nije popustila i natakla natrag na prst jadni verenički prsten koji je kupio od švercera iz Rumunije, ali ga naša Mara više nikad nije skinula sa prsta.
„Neka, Maro. Imam od juče,“ rekoh ulazeći u njihov deo kuće sa dva prazna tanjira.
„To si tek danas pojeo? Slabo ti meni jedeš.“ Bacila je jedan kratak pogled preko ramena poslujući oko šporeta. „Da nisu ljubavni jadi, ha Milanče?“ počela je da me zadirkuje pogodivši moje muke. „Kako se ono zove?“
„Sandra.“ Ali nije Sandra bila razlog mojih ljubavnih jadi. To je samo još jedna cura u nizu sa kojom pokušavam preboleti pravu ljubav, ovu preda mnom. Ima već dobrih deset godina kako sam svestan da sam zaljubljen u nju. U početku sam mislio da sam samo napaljeni klinac. Šta sam ja tada znao šta je ljubav. Šta znači ona toplina koja mi greje dušu svaki put kad me pogleda zelenim očima. To sam shvatio tek posle, kad sam svaku devojku počeo upoređivati s njom, ženom mog brata. Neko bi rekao da su sve bile lepše od nje, možda nekome, ali meni ne. Nema lepše žene od Mare a ni bolje. Kad sam to shvatio šta sam mogao učiniti? Uraditi neko sranje ili pobeći. Otišao sam u Nemačku nadajući se da će daljina učiniti svoje. Kažu, daleko od očiju daleko od srca. Samo što je meni Mara bila uvek pred očima i uvek u srcu.
„Nije Sandra razlog mojih ljubavnih jadi.“ Smrmljao sam u bradu, ni sam ne znam zašto i nisam ni siguran da me je čula. Ali čula me je, samo je bila posvećena seckanju zelja za supu.
„Ajde pričuvaj ovo, da ne zagori, idem da se presvučem.“ Kao i uvek prvo stavi ručak, tek posle trči da se presvuče, ali sada je bežala od mene. Zna ona da ja nju volim. Čovek to oseća. Mora da oseća i ja osećam da ona mene voli, možda to nije ista ljubav, ali me voli. Promešao sam luk i podlio ga spremljenom čašom vode i seo na stolicu preko puta sudopere, gde uvek sedim. Vratila se kosom vezanom u rep, u starim farmericama i razvučenom, izbledelom bratovom duksu. Nemarno i namerno neprivlačno obučena i odmah nastavila sa pripremom ručka.
„Jel' ti znaš, Maro, da je tebe volim?“ pitao sam.
„I ja tebe volim, dušice. Ajde, donesi sir za gibanicu iz frižidera,“ zatražila je, ali ja se nisam pomerio.
„Ne, Maro, ja tebe volim.“ Bacila je ljutito ljuske od jaja u koš.
„Dobro Milane, gde si sad našao da mi to kažeš? U redu, voliš me. Idi po sir.“ Naredila je glasnije i sama pošla, ali sam je preduhitrio, stavio ga na sto i namerno stao blizu nje naljutivši i sebe i nju, „žurim, sad nemam vremena za ovo,“ brecnula se, „deca treba da stignu svakog časa. Želim da ručaju toplo a posle imaju balet.“ Izašao sam napolje zapitavši se, kog đavola mi je ovo trebalo, ali morao sam joj reći.
Završila je ručak na vreme. Kao i uvek. Nahranila devojčice, ispratila ih i došla do mene sa gibanicom složenom na tanjiru. Stavila je na sto i sela u fotelju zagledavši se u televizor rekla, „znam da me voliš, Milanče. To je jedini razlog zašto trpim tvog brata, jer barem od nekog ovde osećam ljubav.“
„Ne moraš da ga trpiš? Voli mene. Ja ti ne bih pravio sramotu po selu, ne bih hvatao klinke po kafićima, niti muvao kelnerice u kafani. Ne bih ti dolazio pijan svakog petka. Ne bih te ostavljao samu u krevetu svake nedelje zbog lova. Ne bih ti prebacivao što si mi rodila devojčice, niti što si izgubila sina. Nosio bih te na rukama da ne bi morala da hodaš... Ovo možda ne bih, volim tvoje korake, Maro, ali bi sigurno imala bolji život sa mnom. Ja nikad ne bih digao ruku na tebe zato što si se usudila pomenuti novog kolegu.“ Da, znao sam za to, mama mi je javila da ju je toliko izlemao da nedelju dana nije izlazila iz kuće. Sreća njegova što tada nisam bio tu.
„E moj Milane, sama sam si kriva što sam pogrešnu ružu ubrala. Bio je tamo pored, jedan lep pupoljak, ali tada još uvek zatvoren i neprimetan. Šta ćeš, sad je, kako je,“ rekla je jedva čujno.
„Ne mora tako biti.“ Obrisala je suze, prišla mi i preko naslona fotelje šapnula, „mora Milanče. Mora.“
Da, mora. Neće ona sebi sramotu u selu praviti, niti mužu, iako to zalužuje.
Sledećeg dana je bilo kao da ništa bilo nije, kao da si dušu nismo otvorili jedan drugom. Samo ponekad, u njenom osmehu, u njenom pogledu znam da jesmo.

Autor Daniela Vrškova a.k.a Dana Hill
Fotografija prettyequalsperfect.tumblr.com

On je pravi VIP-i

Njega svi "vole", njemu svako tapše.
Kad njegova krila dolazak najave
Sva svetla pozornice se u trenu pale.
Zbog njegovih poljubaca kreme se prave
zbog njega izmisliše razne aparate i sprejeve,
ponekad mu škode, ali brzo se on navikne.
Njemu čak i eskadrile u susret lete.
On je pravi VIP-i, za njega znaju svi,
o njegovim noćnim pohodima 
svako ujutro zbori
a i on nas voli,
voli, do zadnje kapi naše krvi, 
da to je on
Zvezda svake letnje noći 
Culicidae ili te Komarac obični.



Autor: Dana Hill
Fotografija abolishpestcontrol.com

Nije svaki blog - blog i nije svaki bloger - bloger

Ima nas raznih blogera i "blogera", a ima i raznih blogova. Recimo, ovaj moj je, nešto kao, stvaralački dnevnik i objave na njemu zavise od moje muze, od inspiracije kako nadođe i koja dođe. 
Ima dana kad stihovi pršte iz mene, tada čak i sa okolinom razgovaram u stihovima a ima dana, onih za mene loših i tužnih, kad ne mogu sastaviti dve rime. Ima dana kad se ideje za priče smenjuju kao na proizvodnoj traci i u jednom dahu napišem nekoliko priča, (čuvam ih za konkurse, a objavim ih na blogu tek posle), a opet, postoje dani kad gledam u prazan papir i nemam šta na njega baciti. Zato i objave na ovom blogu zavise ne toliko od mene, koliko od inspiracije, zato što pisanje na silu tako i izgleda. 
Pričati samo da bi se pričalo i da bi se čuo svoj glas, to jednostavno nije moj stil. Ako nemaš šta pametno reći bolje ćuti (nije da je ono što pišem previše pametno). 
Tako i ovaj moj blog, kad nemam inspiraciju on ćuti.

Dana Hill

Prvo poglavlje

Uvodnu legendu iz romana Četiri elementa možete pročitati ovde: legenda




Postoje nevidljive sile, koje imaju moć nad nama. Okrenu naopačke naše živote, naša osećanja, ali otvore nova vrata i izvuku iz nas ono što nismo ni znali da nosimo u sebi. Neko to naziva sudbinom, neko spletom okolnosti a neko božjim uplivom.

U mom kratkom životu ta se nevidljiva sila par puta nemilosrdno poigrala sa mnom i oduzimala mi najbliže jednog za drugim.

Prvi put se to desilo kad mi je bilo jedanaest i kad je mama nakon telefonskog razgovora jedva protisnula, „Tata je poginuo.“ Drugi put je bilo, kad me je razredna izvukla sa časa i sa očima punim suza saopštila da mi je mama umrla od aneurizme.

Događaji koji su usledili ostali su u magli.

Rodbine nemam, ne one koja bi marila za mene. Mama je odrasla u domu za nezbrinutu decu, sa njene strane nemam nikoga. Sa  tatine strane, baka je umrla nekoliko dana pre njegove pogibije, starija sestra po ocu me mrzi, a stric nije odgovarao na pisma i pozive Centra za socijalni rad.

Tako sam se našla u Petrovcu, kod hranitelja, Vladimira i Anke, bračnog para koji nije povlašćen vlastitom decom. Umesto toga, svu svoju dobrotu i ljubav poklanjaju tuđoj. Prihvatili su me i poštuju granice koje sam postavila.

Zatekla sam se u školi koju nisam planirala upisati, u malom nepoznatom mestu, koje nije daleko od rodne Kamenice, ali ipak nije moje. Život prolazi pored mene, pored mog zida samoočuvanja, već pune dve godine, devet meseci i osam dana... ali nije da brojim.

Nemam nikoga.

...ali zato imam ovu prokletu tetovažu na levoj ruci, za koju ne znam kako sam je dobila. Da li sam mesečarila do nekog tatoo majstora ili je to samo priviđenje? Ne, ne priviđa mi se. I drugi su je danas primetili, buljili, provocirali i podsmevali se, kao mnogo puta pre toga, ali tako je kad sami sebi nametnete ulogu dežurnog čudaka.

Zagledala sam se u plavi trougao okrenut oštrim uglom prema dlanu. Donja strana se provlači celom širinom ruke. Prokletinja mi zauzima celu donju polovinu podlaktice i jutros je tamo bio samo trokut. Par sati kasnije u njemu se pojavila spirala koja simbolizira plamen.

Tata je imao istu takvu tetovažu, ali na gornjem delu desne podlaktice i još tri slične njoj. Po dve na svakoj ruci. Simboli četiri elementa.

Baka ih je imala, isto. To je simbol njihove vere, koju nikad nisam shvatila, iako mi je tata jednom pokušao objasniti o čemu se radi. Verovali su u Majku Zemlju a baka je navodno nosila njen duh ili nešto tome slično.

Jutros sam mislila da sam u snu nacrtala očevu tetovažu, međutim, niti sapun, niti krema, niti losion, alkohol, nisu skinuli tintu.

Možda sam podvojena ličnost pa se ona druga otišla tetovirati, javilo se u jednom trenu „razumno“ objašnjenje, koje nije objašnjavalo postepeno pojavljivanje tetovaže.

Iz misli me je izvuklo zvono i uskoro sam začula tiho kucanje. Na vratima sobe pojavila se Anka i naterala me da na tren zaboravim na muku.

„Lili, siđi dole”, rekla je niska crnka. To su nam zajedničke crte, obe smo sitne i crnokose. „Došla je Mirjana”, obavestila me je tihim glasom o onome što sam već i sama znala. Radnica Centra za socijalni rad je došla u  redovnu kontrolu. Iako za time nije bilo potrebe. Kod Anke i Vlade je sve savršeno. Kuća, dvorište, domaćinstvo. Kad bih im dozvolila, verujem da bi i naš odnos bio savršen.

Navukla sam omiljenu teget duksericu. Poslednji poklon koji sam dobila od mame. Povukla sam rukave dole, kako bih sprečila onu prokletinju da slučajno izviri i sišla do prizemlja. Već u hodniku sam začula poznati piskutavi glas. Ušla sam u dnevnu sobu i tiho se pozdravila.

Sem ljudi, u toj sobi nije bilo ničeg posebnog. Obična dnevna soba.

„Kako si Lili? Kako škola?”, pitala me je čim sam se smestila na udaljeniji deo ugaone. Uvek biram najudaljeniji deo bilo čega. Što dalje od ostatka sveta. Tamo se osećam najprijatnije.

„Dobro sam a i škola je dobro.”

„Da, da. Kod tebe je sa školom uvek više nego dobro. Školski mangupi ti još uvek prave probleme?” Razredna joj je komšinica i kućna prijateljica, tako da zna sve i ako je razredna čula za tetovažu, i Mirjana je čula.

„Ne, sa vršnjacima nemam problema, oni ga imaju sa mnom.” Pogledala me je prekorno sitnim plavim očima. „Zar se moram uklopiti? Mislim da se to ne bi promenilo gde god bi me smestili. Uostalom, pravo svakog tinejdžera je da bude neshvaćen i da se ne uklapa.” Najveći strah je da će me premestiti kod drugih hranitelja ili u dom, ali crvenokosoj ženi je zatitrao osmeh na usnama.

„Nećemo mi tebe nigde premeštati, to sam ti već rekla i nadalje ću se praviti da si se sasvim uspešno uklopila u sredinu.” Zaustila sam da joj objasnim da sam se odlično uklopila, ali podigla je kratki debeli kažiprst i prekinula me. „Nego da mi pređemo na ono drugo. Ako imaš domaći, slobodna si.”

Vratila sam se u sobu i ostatak dana provela u pretraživanju interneta tražeći podatke o iznenadnim pojavama tetovaža. Bezuspešno, naravno. Strahovala sam da ova na levoj ruci nije i poslednja. Zajedno sa strahom rasla je i panika.


Drugo poglavlje možete pročitati ovde: link


Autor Dana Hill


Odlomak iz 20 poglavlja

Kratak odlomak iz 20 poglavlja romana Četiri elementa.

Priča o gardi


„Bratstvo. Pričaj mi o Bratstvu. Objasni mi. Molim te... Ako se sećaš.“
„Ako se sećam?“ Uzdahnuo je i glasom teškim kao sama zemlja rekao, „Lili, ja ništa ne zaboravljam, samo se nekih stvari nerado prisećam a ovo je upravo nešto, što sam mislio da nikad neću prizvati u sećanje.“ 
Pokazao mi je na pali grab i poslušno sam sela a on se zagledao u daljinu, u neka davna vremena i počeo svoje pripovedanje. 
„Bratstvo je osnovao Horas, najmlađi brat Majke Matis. Druge Majke po redu. Bila su to drugačija vremena od ovih, ali kao i sada, tako i tada, ljudi su bili previše teritorijalni. Nikad neće shvatiti da je cela Zemlja njihova. Imaju potrebu za njenom podelom, umesto da je zajednički koriste i poštuju, ali takvi su, vole se deliti po svim mogućim kriterijumima. Po boji kože, po jeziku kojim govore, po Bogu kojem se mole i samo se cepkaju i cepkaju, na grupice, ne shvatajući da su svi isti, svi jednaki i svi polažu jednako pravo na Zemlju i da ne postoji potreba za podelom, ali to izgleda nikad neće shvatiti. Zbog te teritorijalnosti uvek su postojali sukobi i koliko god da smo se držali po strani i koliko god da smo je čuvali, Matis je ubijena,“ rekao je sa osetnim bolom u glasu. „To nas je pogodilo i iznenadilo a Horas je bio taj koji ju je pronašao. U izlivu besa i tuge umočio je svoj amulet u njenu krv i prislonio ga na grudi zaklinjući se nad sestrinim telom da se njena smrt više neće ponoviti, da će od sada pa do kraja sveta njegova krv štititi Majčinu krv i u tom trenu mu je na grudima ostao žig ujedinjenih simbola a pojavio se i na njegovoj krvi... na njegovoj deci i deci njegove dece.“ 
Moj san, prisetih se. 
„Sedam Horasovih sinova, sedam Horasovih unuka i sam Horas, kao njihov vođa. Bilo ih je petnaest i tako je nastala Majčina garda. Tako su se u početku zvali. Bili su više nego korisni, odani i ponosni na ono ko su i šta su, i potpuno posvećeni zaštiti Majke. Ponosno su nosili oznaku ujedinjenih simbola na sred grudi. Njihov moto i pozdrav je bio ’Za Majku zauvek’ i uvek su ga ponosno uzvikivali.“ Tiho sam ponovila te reči i zapitala se, šta li je značio taj san, ali iz nekog razloga se nisam usudila pitati Rišara. Prekinuo je na trenutak svoje pripovedanje i lice mu je poprimilo sasvim drugačiji, gnevniji, izraz, ali samo na trenutak, pre nego što se ponovo izgubio u prošlosti. „Postala je to nasledna uloga Horasovih potomaka a kao i kod prve Garde, njihov broj se održao do kraja, uvek ih je bilo petnaest. Zakletvi Garde ili Bratstva, kako su kasnije nazvani, iz razloga što su ga, uglavnom, činila krvna braća..." objasnio je. "Inicijaciji nikad nisam prisustvovao, bilo je to nešto striktno između Majke i njih. Niko nije imao pristup zavetovanju Majci koje je vršio gardista kandidat. Možda je, upravo, to razlog onome što je usledilo. Da sam istrajao na tome da mi se omogući pristup gardistima, možda bih na vreme osetio da nam od njih preti opasnost. Uvek su se držali po strani, ali bili su joj odani i zato nisam insistirao. I tako dolazimo čak do kraja trinaestog veka kad je započeo rat.“ Lice mu se stvrdnulo i izobličilo u neku bolnu grimasu. „Lord Gabrijel Temid,“ rekao je to ime s toliko prezira, kao da je upravo zaprljao jezik izgovarajući ga. „Bio je to jedan beskrupulozan, moći željan... čovek. Videla si kakvi mogu biti Majčini darovi. Nisu to samo simboli i manipulacija elementima, u njima leži velika moć stvaranja, ali i razaranja a Temid je eksperimentisao sa okultizmom. Sećaš se onih sestara, onih veštica?“ klimnula sam i prisetila se umilnih glasova kojih se Demi uplašila, „Temid je bio oženjen jednom od sestara.“
„Vešticom?“
„Da, one potiču od Matisine starije sestre Zais i uvek su četiri, spremne uzeti u sebe po jedan Majčin duh. Zahira ga je zavela i okrenula protiv Majke. Njena moć iluzije je bila zastrašujuća a ujedno i zadivljujuća. Ubedila ga je da ako se pobije Matisin rod a to su svi Telusi, moć Majke će preći u njihovu porodicu... U početku nismo znali šta se dešava, činilo se da su u pitanju bili obični nesrećni slučajevi, pad sa konja, pad sa litice, bolest i tome slično. Kad je otrovana Majčina sestra saznalo se da Temid stoji iza toga i da koristi Bratstvo za svoje prljave poslove. Naš narod se podelio na one verne Majci i one koje je Temid uspeo zavesti na svoju stranu. Prvi put smo bili suočeni sa ratom i sukobom unutar naše vere. Sve je izmaklo kontroli. Bila su to mračna vremena. Siguran sam da bi se sam Horas gnušao toga. On je voleo svoje sestre i osnovao je Gardu kako bi ih zaštitio a ne preuzeo moć.“ Stavio je ruke na bokove i duboku udahnuo. „Usledio je ceo vek krvne osvete i divljaštva. Sa obe strane. Sve do Majke Beatrix. Na strani Temida se tada našao Anton Temid i zatražio je oprost. Uspeli su uspostaviti dogovor i mir je zapečaćen na...“ pogledao me je nečitljivim pogledom, „činilo se na trajan način. Sukobi su ugušeni, Garda se vratila pod okrilje Majke i uselila u njen zamak. Nije prošlo ni godinu dana a Beatrix je otrovana. Naravno da je sumnja odmah pala na Bratstvo. Njena sestra Ignacia je ustoličena i istog dana je izvršila saslušanje gardista. Predočeni su joj dokazi, ali i očevici. Jedan od slugu je svedočio i rekao da je video kako pripadnik Bratstva sipa neku tekućinu u vino Majke Beatrix. Ignacia je tada bila u blaženom stanju, od porođaja ju je delilo par dana i kao danas se sećam i razgovora i dogovora sa njom. Neka zla slutnja se uvukla u nas i odlučili smo završiti s njima jednom za svagda. U tronskoj dvorani je okupila celu Gardu, oduzela je amulet Antonu Temidu i izjavila da je ovim činom Garda i zvanično rasformirana a zatim je samo nestala. Osetio sam da je otišla na mesto gde je položena prva zakletva i znam da je uništila i sam amulet, zato što je gardistima nestao žig sa grudi. Garda je prinuđena napustiti zamak i Ignacia je te večeri rodila blizance, sina i ćerku. Čim su deca rođena, ćerku sam uzeo i sklonio na najsigurnije mesto na planeti... u to vreme. U jedno pleme Čeroki Indijanaca, daleko od svih ratova i evropske civilizacije. Majka priroda je tamo još uvek bila poštovana. Mislio sam da će tamo biti najsigurnija a Ignacia se složila sa mnom. Te noći gardisti su se vratili u zamak. Izbio je sukob. Bio je to pravi pokolj u kojem su pobijena sva deca. Sklonio sam ju na livadu... ali uzalud. Poludela je, doslovno... Vratila se i...“ utihnuo je na trenutak, seo do mene i zagnjurio glavu u ruke i verujem preskočio jedan deo priče. Gnušao se sam sebe i bilo mi je žao što sam ga naterala na ovu priču. Za mene je to bila strašna istorijska priča, ali njemu su to bila mučna sećanja koja su zatrpana u njemu i kojih se, pre svega, stideo. „Ubili su i nju. Proboli je kopljem, sa bebom na grudima.“ Prošaptao je napokon a meni su suze skliznule niz obraz. Tišina je zalegla na šumu, kao da je i ona osetila iznenadan nalet tuge i bola koji me je obuzeo. „Posle sam se dao u uništavanje svega što je imalo vezu sa Bratstvom. Hteo sam ih uništiti jednom za svagda. Izbrisati ih kao da nikad nisu postojali. Sve knjige, sve spise gde se iole pominjala Garda ili Bratstvo sam lično spalio a Horacio, Ignaciin odabranik je, za to vreme vodio istrebljenje Bratstva. Nije ni znao da ima još jednu živu ćerku a ja mu to nisam hteo reći, zato što bi omekšao. Našao je sve pripadnike bratstva i sve ih pobio, nije ostao ni jedan jedini gardista, niti član njegove porodice. Niko, ko bi mogao obnoviti Bratstvo. Umro je i ne znajući za Tes,“ tiho, sa bolom u glasu, je završio priču, „i zaista mi je žao zbog toga.“


Autor D.Hill
Fotografija pixgood.com

Zemlja nade 11