Probuđena Trnoružica


Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.






Probudi se Trnoružica usred stogodišnjeg sna i pogleda oko sebe, sva zbunjena. Sve zaleglo u paučinu i prašinu a smrtna tišina uplaši uspavanu lepoticu. Ceo zamak dubokim snom spava samo je ona, čini se, posve budna.
„Zašto? Kako to sad može biti, kad je trebao princ da je probudi poljupcem prve ljubavi? Princ?! Poljubac?!“ viknu princeza i strah u svoje kosti utera. „Šta ako princ dođe i u ovakvom haosu me nađe? Šta ako odustane od svoje potrage već kod prve paučine? Šta će da misli, kakva sam, kad ga dočekujem u ovim ofucanim ritama?“
Nije čekala više ni trena, zasukala je rukave i na posao se bacila. Prvo je svoju odaju sredila, sve dok se nije caklila. Onda hodnik, pa stepenište i ulaz, ali najviše problema joj zadade bašta. 
„Ovo nije moguće, kako će čovek ovuda da prođe?“, gunđala je, ali raskrčila jedan prolaz do glavnog ulaza a posle se setila, „šta ako tuda neće moći da prođe sva prinčeva svita“, te se na ružičnjak bacila i u paramparčad ga sasekla.
Umorna, uveče u krevet je legla, ali pre toga se nabrzaka sredila, da je slučajno momak ne vidi bez, onog neophodnog, devojačkog sjaja. Usne je namazala, obraze štipnula i najlepšu haljinu iz ormara izvukla. Sredila se Trnoružica za svog princa, pa legla u krevet da još pedeset godina drema. Al' jadna ona, od silnog umora, nije oka sklopila. 
Jutro je došlo i sunce zasijalo i prolaz napolje obasjalo. 
„Možda samo malo da virnem, ionako još pola veka neće da dođe.“ 
Krenula princeza u nepoznato i usput shvatila nešto neverovatno, bila je budna i slobodna čak i bez magičnog poljupca, više ne mora u tajnoj odaji za princem da čezne već može sama da ga nađe. 
Prošla je Trnoružica brda i doline, ali onog pravog nije mogla da nađe, svakom je ono nešto falilo. I tako, posle godina i godina potrage, vratila se u svoje prašnjave odaje. Nemoćno se u krevet bacila i dozvolila snu da je u maštu o princu odvede.
Nije prošlo ni pola sata i evo nam našeg momka. Sve vitla mačem i ružičnjak krči, ne bi li došao do odaje tajne i lepotice uspavane. Nije mu smetala ni prašina, ni paučina, ni rite u kojima je usnula princeza o njemu snevala. Jedino... 


Princeza nije bila ono što se od usnule princeze očekuje. Kose bujne, ali prosede, a lica lepa... nekada, sada borama prošarana.
„Neshvatam“, promrmlja mladić zbunjeno, „zar ne bi trebala izgledati mlado?“
„Izgledala bih ja mlado, dragi moj prinče, da smo se sreli koju godinu ranije.“
I tu se naš princ nečeg seti, možda je za njega previše stara, ali za udovca kralja je savršena. 
Tako naša uspavana lepotica kraljica postade bez ikakve krajnje namere a princ još uvek svoju usnulu lepoticu traži, zato pripazite moje dame možda ste upravo vi one prave.

Autor:Dana Hill
Fotografije preuzete sa: 
melissaclarkphotography.wordpress.com
canyoufeelthis-magic-intheair.tumblr.com

4 коментара:

Zemlja nade 11